Hrvatska na geopolitičkom raskrižju: Izazovi i prilike u novom globalnom poretku

Republika Hrvatska prešla je dug put od deklaracije neovisnosti 1991. do punopravnog članstva u Europskoj uniji (2013.) i eurozoni (2023.). No pristupanje tim integracijama nije označilo kraj tranzicije — ono je samo otvorilo novu, složeniju fazu u kojoj Hrvatska mora pronaći vlastiti glas unutar zajedničke europske politike, a istovremeno zadržati sposobnost za autonomnu regionalnu diplomaciju.

Ova analiza ispituje pet ključnih dimenzija geopolitičkog položaja Hrvatske u 2024. godini: odnos prema EU institucijama i unutarnjim reformama, pozicioniranje unutar NATO saveza, bilateralne odnose s državama bivše Jugoslavije, energetsku tranziciju kao stratešku temu i pitanje demografske ranjivosti kao podloge svih gore navedenih izazova.

I. Hrvatska unutar EU: Od prijemnika do oblikovatelja

Prvu dekadu članstva Hrvatska je uglavnom provela kao primatelj europske politike — harmonizirala je zakonodavstvo, povlačila fondove i gradila institucionalnu infrastrukturu. Uvođenje eura 1. siječnja 2023. i ulazak u Schengenski prostor označili su simboličan prijelaz u novu fazu: Hrvatska sada nosi i odgovornost za zajedničke europske granice i za stabilnost eurozone.

Unutar EU-a, Hrvatska gravitira skupini tzv. "novih" članica srednje i jugoistočne Europe, ali za razliku od V4 (Visegrádske četvorke), do sada nije formirala koherentnu koalicijsku skupinu s prepoznatljivim političkim identitetom. Ovo je i slabost i priika: zemlja koja ne pripada rigidnim blokovima ima prostor za pragmatično preslagivanje koalicija ovisno o temi.

"Hrvatska je dovoljno mala da bude fleksibilna i dovoljno velika da bude relevantna — ali samo ako zna što želi postići u Bruxellesu." — Dr. Tomislav Markić, Institut za međunarodne odnose, Zagreb

II. NATO dimenzija: Od zaštićenog do sudionika

Hrvatska je ušla u NATO 2009. godine, primarno radi vlastite sigurnosne zaštite u nestabilnom regionalnom okruženju. Petnaest godina kasnije, saveznici sve glasnije očekuju reciprocitet — ne samo u smislu obrambenih rashoda (cilj od 2% BDP-a, koji Hrvatska još ne ispunjava dosljedno), nego i u operativnom sudjelovanju i strateškim kapacitetima.

• Obrambeni proračun 2024.: 0,97 mlrd. eura (1,26% BDP-a, cilj NATO-a 2%)
• Sudjelovanje u NATO misijama: KFOR (Kosovo), Enhanced Forward Presence (Latvija)
• Modernizacija HV-a: nabava F-16 Rafale borbenih aviona (isporuke 2024.–2026.)
• Vojni rok: rasprava o ponovnom uvođenju obaveznog služenja vojnog roka

Rat u Ukrajini koji je eskalirao u veljači 2022. promijenio je sigurnosnu sliku Europe temeljno. Hrvatska, smještena na rubovima stabilnog NATO-vog teritorija ali u neposrednoj blizini potencijalno nestabilnog Balkana, mora balansirati između dvaju imperativa: solidarnosti sa saveznicima i ekonomske osjetljivosti na energetske i migratorske pritiske koji dolaze s istoka i juga.

III. Regionalna diplomacija: Balkanski gordijski čvor

Odnosi s državama bivše Jugoslavije ostaju najosjetljivija dimenzija hrvatske vanjske politike. S Bosnom i Hercegovinom Hrvatska dijeli najdulju kopnenu granicu i najkompleksnije naslijeđe — Daytonski sporazum uspostavio je okvir koji sve strane smatraju nedovoljnim ali ga ne mogu zamijeniti. Hrvatska se pozicionira kao zagovornik europske perspektive BiH, no istovremeno brani poseban status Hrvata u BiH, što povremeno uzrokuje napetosti s Bošnjacima i Bečom.

Sa Srbijom, bilateralni odnosi obilježeni su izmjeničnim periodima pragmatičnog ekonomskog zbližavanja i diplomatskih kriza vezanih uz ratno naslijeđe i status Kosova. Hrvatska je priznanla Kosovo 2008., dok Srbija to nije učinila, što ostaje temeljno razilaženje. Ipak, obujam međusobne robne razmjene 2023. dosegao je rekordnih 2,4 milijarde eura — što govori da ekonomska gravitacija ima vlastitu logiku neovisnu o političkim napetostima.

Hrvatska aktivno sudjeluje u pregovorima o proširenju EU na Zapadni Balkan. Foto: Veridia arhiv

IV. Energetska tranzicija kao geopolitički instrument

LNG terminal na Krku, operativan od 2021. godine, promijenio je energetsku kartu regije. Hrvatska je iz uvoznika plinskim cjevovodima (ovisnim o Rusiji) postala potencijalni regionalni distributer ukapljenog plina — što znači i stratešku snagu i diplomatsku polugu. Kapacitet terminala planira se povećati do 2027., a interes su pokazale Slovenija, Mađarska, Češka i Slovačka.

Osim plina, Hrvatska ima izniman potencijal u obnovljivim izvorima energije. Jadranska obala i otoci pružaju idealne uvjete za vjetroelektrane na kopnu i moru, dok insolacija juga zemlje čini solarnu energiju komercijalno privlačnom bez subvencija. Europska direktiva o obnovljivima (RED III) uspostavlja okvir, no implementacija zaostaje zbog birokratskih prepreka u prostornom planiranju i koncesijskom sustavu.

V. Demografska ranjivost: Tiha kriza s geopolitičkim posljedicama

Nijedna analiza geopolitičke pozicije Hrvatske ne može zaobići demografsku dimenziju. Popis stanovništva 2021. potvrdio je ono što su stručnjaci godinama najavljivali: Hrvatska ima 3,87 milijuna stanovnika — gotovo 400.000 manje nego deset godina ranije. Emigracija u zemlje EU-a (pretežno Njemačku, Austriju i Irsku) odlila je uglavnom mladu, obrazovanu i mobilnu radnu snagu.

Demografska kriza direktno utječe na geopolitički kapacitet. Vojni potencijal, fiskalni kapacitet za obrambene rashode, sposobnost popunjavanja diplomatske službe kvalitetnim kadrovima — sve su to funkcije demografske mase i strukture. Zemlja koja gubi stanovništvo neizbježno gubi i relativnu težinu u multilateralnim pregovorima.

"Demografija nije sudbina, ali jest ograničenje. Bez promjene trenda — ili kroz povratak iseljenika ili kroz uređenu imigracijsku politiku — Hrvatska će za 20 godina imati sve manje sredstava za provedbu i najambicioznijeg vanjskopolitičkog programa." — Prof. dr. sc. Lidija Horvat, Ekonomski fakultet Zagreb

Zaključak: Strateška volja kao presudni faktor

Hrvatska ima elemente koji je čine sposobnom za aktivnu i utjecajnu ulogu u europskim i regionalnim poslovima: geostratešku lokaciju na Jadranu i na ulazu u Balkanski poluotok, energetsku infrastrukturu koja je regionalno relevantna, iskustvo posredovanja između EU i Zapadnog Balkana i relativno stabilnu institucionalnu bazu. Ono što odlučuje hoće li ti elementi biti iskorišteni jest strateška volja — sposobnost i odlučnost donositelja odluka da formuliraju koherentnu dugoročnu vanjskopolitičku viziju i da joj se drže kroz smjene vlada i vanjske šokove.

Geopolitika ne nagrađuje oklijevanje ni reaktivnost. Za Hrvatsku, 2024. i godine koje slijede bit će test upravo te sposobnosti.